Nikada nisam bila posesivna, mislim da je to uzasno, kao da si rob samom sebi! Ne samo da nedas drugima da disu nego se i sam gusis u njoj! Sto se tice drugih, imam jedno lose iskustvo iz teen-age dana. Necu puno o tome jer mi nije prijatno kad se toga setim a ne bih da odem
Dva momka iz susednog mesta su me proganjali, zvali telefonom u pola noci, psovali na tatu, u gradu me pratili po lokalima, jedan je govorio da ce me imati kad tad! Bila sam prestravljena i odlucila da se obratim policiji, tata ih je zvao, oni su ih opomenuli ali sledeci vikend su se pojavili i pretili mi sto sam to uradila! Bio je to pakleni mesec, ali nekim cudom su prestali! Tako da ne bih to nikom pozelela!
Slicnih problema nisam imala vise, mada mi od onda smeta i kad je neko malo napadniji, jednostavno zelim svoj prostor i svoje parce neba. Mislim da je posesivnost totalno negativna, pa cak i u malim granicama moze da smeta!
