Citat:
euridika kaže:
Kako ćemo da definišemo šta je naše? Gde je granica, šta više nije naše?
Ja se družim sa mojim ljudima, od njih najviše mi je pomogla u Groningenu devojka iz Hrvatske, a moj najboji prijatelj je Slovenac, posle njega buljuk nekih Talijana, poneki Holandezi i tako redom. Nisam ih birala po nacionalnoj pripadnosti, već po duši, oni mene i ja njih.
|
Pod nasim ljudima podrazumijevam sve one sa kojima mogu da se sporazumijevam na istom jeziku, bez obzira da li se on zvao srpski, hrvatski, srpsko-hrvatski, hrvatsko-srpski, bosanski, bosansko-srpski, srpsko-bosanski, crnogorski, maternji... Kako god ocete. Neko ga zove ovako, neko onako
.
Kad se ljudi sa prostora bivse Jugoslavije sretnu ovamo, onda se govori "naski" da se niko ne bi uvrijedio
. Tako sam ja jednom prilikom bila u drustvu jednog mog prijatelja Amerikanca i jedne moje prijateljice iz Bosne. On je htio da joj se pohvali kako je naucio par fraza na srpskom jeziku, a ona ce njemu da ona ne govori srpski jezik.
On je onda onako zbunjen
pita: "Pa na kojem ste jeziku vas dvije upravo razgovarale?".
Njen odgovor: "Na bosansko-srpskom ili srpsko-bosanskom".
Ovdje nije ovdje pitanju samo da li se druzite sa nasim ljudima, vec kakvi su nasi ljudi u inostranstvu. Da li smatrate da su se promijenili pod uticajem nove sredine i kulture ili su ostali isti?