Jednom davno, kada sam bio jos mlad i prilicno oprezan, tata me je upitao:
Zar mislis da ces se uvek plasiti za svoj zivot?
Tada mi je bilo nezamislivo da se neko ne plasi fobicno svoje smrti.
I onda dodju ratne godine, plasio sam se toliko za svoj zivot da sam u nekim trenutcima bio na ivici nervnog sloma.
Prodjose ti dani... Previse stresa je ucinilo svoje. Pomirio sam se sa sobom, zivotom, na kraju se nisam vise plasio smrti. Mislim da me je to zauvek promenio...
Danas se ne plasim smrti, jedino se plasim da nece niko da se brine o mojoj deci. To me drzi u zivotu. Smatram za sebe da sam sve proziveo i mada uzivam u svakom trenutku zivota, pun sam ambicija, energije i zivota, spreman sam bilo kog trenutka da se predam svevisnjem.
To me cini izuzetno hrabrim, mislim da bi sada trebao da budem spasilac, ne verujem da postoji situacija u kojem ne bi smeo rizikovati svoj zivot za spasavanje tudjeg zivota.
Ono sto me rastuzuje je da sam postao inertan i na tudju smrt. Mislio sam da ce vremenom taj osecaj proci, ali ne prolazi...
Odem na sahranu, izjavim saosecanje rodbini i miran sam kao da sam na pecanju. Nestanak bilo koje osobe dozivljavam potpuno ravnodusno, kao neku svakodnevnu normalnu rutinu. Moram malo da glumim potresenost da ne bi ispao prostak.
Plasim se da cu tako doziveti kad tad i odlazak meni najblizih ljudi, koje mnogo volim.
Nesto se zauvek polomilo u meni. Kada se predje granica nekih tolerancija, vise nema povratka. Psiha je kao opruga. Vraca se u prvobitno stanje samo ako ga ne rastegnes previse.
Znam da volim, znam da strepim, znam da dam i uzimam, i eto znam da se branim i od same smrti. Ona mi ne znaci mi bas nista...
Ne dajte mi da budem general! Postigao bi sve vojne ciljeve!
