Secate se one Kolibri pesmice:
Moja mama divno prica svake noci
o nekakvim princevima sto ce doci
i princeza ima jedna u toj prici
mama kaze da na mene ona lici......
Moja mama,gigant,za koju sam ja još uvek malo pilence..ali..
Niko kao ona ne ume da me razneži a i pomeri..
- a što ti ovo ovde stoji? Lepše bi ti bilo tamo...
- pa volim da je tu....
- ma lepše ti je tamo....
Uzima tu stvar i nosi na mesto gde je lepše.
Ćutim.
- hoces da ti operem sudove? ( jedna šolja i kašičica )
- ma nemoj, mani to, sedi da pričamo...
- ma nije meni teško...
- znam da ti nije teško, sedi brate, navikla si samo da radiš nešto...
- šta ćes... i ode da opere
- obuci Vanji nešto ispod tog duksa
- mama ima body ispod, neću previse da je oblačim
- ja ne znam kakve ste vi danasnje majke, utopljavaj to dete
- mani je mama, dobro je ovako, ima grejanja....
- samo ti nju.... odlazi po dusk sa kapuljačom..... i oblači mi dete, koje se posle toga znoji ...ali i ona ćuti
Ali... to je moja mama. Jedina, neponovljiva, jedinstvena.... mama!
Dok je ona tu, ja sam dete, a jos dug put je pred njom...
