U Bačkoj, naročito u Vrbasu je odavno poznato umetničko stvaralaštvo porodice Pehan, naročito je bio poznat Jožef Pehan koga su poštovali i priznavali i van naših granica. Ništa manje dobar slikar a nadasve pravi umetnik i gospodin je bio i njegov sin Bela, minhenski đak koji se vratio i ostao da živi i stvara u našoj zemlji sve do svoje smrti. Kasnije su mnogi poznati umetnici i likovni kritičari često imali običaj da spomenu kako se njihovo stvaralaštvo, na žalost, nije procenjivalo na pravi način iako su bili poštovani i voljeni u sredini u kojoj su stvarali.
Evo jedini rad koji sam uspeo da nađen na netu, mislim da ga je radio Jožef Pehan iako baš nisam siguran.
Zašto pišem o njima?
Pa, zato što sam čika Belu poznavao od najranijeg detinjstva a kasnije imao čast da sa njim izlažem u par navrata i ponekad popijem kaficu koju mi je on kuvao od posebnih odabranih sorti kafe koje je dobijao godinama od istog prodavca iz Nemačke.
Ponekad bi prošetali, razgovarali i na kraju seli i popili jedno/dva pića, u čuvenom Ribljem restoranu u Vrbasu. Tada mi je jednom prilikom pokazao blok sa portretima ljudi koji su prodefilovali kroz taj isti restoran, interesantno mi je bilo da posmatram taj šareniš likova naročito što su se tu sudarali predratni, ratni i posleratni period, govorim o drugom svetskom ratu.
Ali glavni razlog zašto sam počeo da pišem je Mementovo spominjanje Dama sumnjivog morala, pa ću vam preneti zgodu koju mi je davno preminuli slikar ispričao.
• Pošto je na akademiji morao da radi ženske aktove slikar se postarao da pronađe odgovarajući model na nekoj minhenskoj aveniji, model - tj. jednu od uličnih dama, koju je poveo u atelje i rekao joj da se skine iza paravana pa da dođe. Za to vreme on je počeo da priprema boje, cedeći ih na paletu i u jednom trenutku je osetio njene ruke koje se obavijaju oko njega i počinju da mu otkopčavaju šlic. Reagovao je posle prvog šoka i rekao ''modelu'' da legne na ležaj gde ju je namestio u pozu koju je želeo. Dama je svo vreme ćutala i čekala strpljivo, najverovatnije ni ne shvatajući u prvom monemtu šta slikar želi a ni on joj nije puno objašnjavao osim što je tražio da se ne pomera.
posle završene slikarske seanse pristojno ju je nagradio i pitao da li je to dovoljno, na šta je ona skoro prezrivo pogledala i rekla nešto u fazonu: ''S' obzirom da je samo za ovo, više je nego dovoljno.''
PS.
Sećam se i kako mi je pominjao u tim svojim pričicama iz prošlosti i kako se u vozovima koji su stizali u Jugoslaviju iz inostranstva moglo naći sve što je potrebno za ličnu higijenu, kako je bar u vozu radio i kako je bio izuzetno opremljen ... ovo je pričao o periodu pre drugog svetskog rata. Osoblje voza bi pred stizanje na naše granice posakrivalo i pozaključavalo sve peškire, sapune i ostale luksuzne stvarčice za to doba a čini mi se da ni bar dalje nije radio.
Ne bih želeo da budem grozan ali nisam siguran ni koliko smo sada sedamdesetak godina kasnije bolji nego što su bili naši preci i njihovi savremenici ... ne vozim se često vozovima pa nisam preterano upućen, voleo bih da grešim.