Orhanowski
da vratim, znam da ga voliš...
PRVO VEČE
Ona se bila vrlo svukla,
A velika su stabla tu
U prozor zlobno krošnjom tukla,
Da vide nju, da vide nju.
U moju je fotelju sjela,
Radosno ruke sklopi tu,
Ispod golišavog joj tijela
Nožice treptahu na tlu.
Pogledah zračak koji bludi
- Iz krošnje leptirasti let -
U njezin smješak i na grudi,
Ko mušica na ružin cvijet.
Moj poljubac joj nogu dirne.
I kao kaznu za taj grijeh
Čuh zvuke bistre i nemirne,
Kristalno lijep i surov smijeh.
Pod košulju je raširenu
Sakrila noge: "Dosta s tim!"
- Tu prvu smjelost dopuštenu
Kaznila smijehom veselim!
Drhtuljke jadne, oči njene,
Dodirnuh usnom lagano.
Nježno mi glavu tad okrene:
"Oh! sviđa mi se, sviđa to!
Ali ti moram reći zato..."
Ostatak joj u grudi ja
Sakrih sa poljupcem, i na to
Začuh njen smijeh što znači: da...
Ona se bila vrlo svukla,
A velika stabla tu
U prozor zlobno krošnjom tukla,
Da vide nju, da vide nju
Artur Rembo