Rešila ja da dovedem drugara Libanca na pršutu i Užički kajmak, ali u pogrešno vreme. Po logici
gde ima volje, tu ima i načina nadjem let iz Abu Dabija do Sofije, od Sofije do naše granice kombijem, a odatle sa ćaletom kući.
Prvi deo naravno bez problema, a onda braća Bugari i njihova profesionalnost: zinula guzica više nego što može da primi, pa nikako u isti kombi da se smestimo i mi i prtljag. Drž'-ne daj, krenusmo posle dva sata kašnjenja sa dva kombija.
Kud koji mili moji...
Prešli Bugarsku granicu - niko ništa nije ni pitao, ni tražio - a onda naši...
Svi koferi da se otvore. Naravno.
Samo...gde su koferi?
Ja sa Libancem, iz Emirata, u pasošu markice Irana, Sudana, Maroka, u sakou i cipelicama, a februar mesec (kome da kažem da tamo odakle dolazim niko ne nosi niti na lageru ima čizme i perjane jakne?)...rastrčala se , tražim drugi kombi, a od njega ni traga.
Šta, kao, da mi poveruju?
Da sam samu sebe gledala, verovatno bih poslala nekog da me uhapsi.
I tako...sobica sa neki metalnim ormarčićima, klupica...preko puta teta u maslinasto zelenom, kaže "skinite se".
Skinula ja moj sako, ispod majca sa kratkim rukavima, možda bi me i ostavila na miru da je bilo nešto drugo. Ovako...
ode i majca, odoše i pantalone, a Boga mi i donji veš.
Sve!!
Pa kad mi je još rekla "nagni te se, molim Vas, preko stola"....eeeeeee....da je crna zemlja mogla da se otvori.
Kažu da su imali dojavu i da su mislili da prenosim drogu.
Ne čudi me.
Kažu da je guza inače omiljeno skrovište.
To me već čudi.
Zašto baš guza, a ne....da ne polemišem.
U svakom slučaju, pamtiću do kraja života.
To i dolazak u Beograd za vreme akcije Sablja.
Kad me ne bude mrzelo da pišem
