|
Odgovor: Bombardovanje 1999. -
21.08.2006, 01:28
Te godine sam upisala IV godinu studija, našla predivan stančić na Novom naselju sa još 2 cimerke sa kojima sam redovno pratila isključivo 3K DUR i Esmeraldu na malom portabl tv-u i pokušavala da zaboravim jednog dečka...Dnevnike nismo gledale, štampa se svodila na GIOIA-u i Oriflame kataloge, čule smo za nekakav Rambuje, ali...gde on ono beše i kakve on ono ima veze sa nama...Bile smo bezbrižne...
Moji su svakodnevno zvali sa molbom da se spakujem i dođem za Kikindu, nije dobro, nešto se sprema...Kakvo, bre, bombardovanje, ćale, šta ti je, nemoj da si smešan, samo nas plaše ti veliki i moćni...
A onda...glas prijatelja iz Crne Gore...avioni NATO-a preleću Bokokotorski zaliv...idu na vas...javite se čim budete mogli...klik.
Slede dani uz tv i izveštaji gde su...kada...na koga...koliko...pod okriljem noći...Srbija se brani pesmom...svi smo mi mete...nećeš da nosiš metu na srcu, kakav si ti to čovek...normalan, Bogu hvala...a uz to i žena, ako nisi primetio...druže...
Aprilski rok, odlazim na ispit...u kabinetu ja, drugarica i jedna trudna koleginica...profesor pometen...znate, ako bude uzbuna, moraćemo da odložimo...neće...nemojte...
Žurim na stanicu...odjednom fijuk...drugi...treći...zlokobna tišina, a onda detonacije...trotoar podrhtava...ljudi trče sa decom u naručju...tek onda šizela...bravo, majstori, šta, spavate na poslu...neko sklonište u zgradi na Bulevaru...čiča sa tranzistorom...izgleda su pale u centar...ima mrtvih...vrisak, dečiji plač...ne, nije centar, na Detelinaru su...majku im...
Ostalo su samo parčići sećanja...znate, ono...smešna lupa koja sitne stvari...strah i bespomoćnost u ćaletovim očima...devojčica sa transparentom-nisam pečurkica da rastem u podrumu...mama u histeričnom transu sa "ratnim rasporedom" na radnom mestu...baka koja je srećna jer je porodica, posle toliko vremena,kompletno na okupu,ako je rat...kaže...nije mi prvi...proći će...
I prošao...sada nisam sasvim sigurna ni da je bio...šta ako sam sve to sanjala...svi mi...
A ako je stvarno bio...ne ponovio se...nikome...nikada...
"Toliko je bilo u zivotu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo.
Trebalo je ziveti. "
|