Citat:
Mish kaže:
Mislim da smo se svi posle velikih razočaranja u kraćem ili dužem periodu susreli sa ovim strahom.
I potreban ti je osećaj da si voljen i da voliš, ali te je strah ponovnog neuspeha.
|
Imam taj strah. Poznajući sebe, taj strah je čak i prilično realan, obzirom na moje duboko, trajno, ludo vezivanje za neke ljude, i istovremeni strah da ih ne izgubim. Mislim da je, kod mene bar, taj strah ekvivalentan emocijama koje imam prema nekome. Što ga više volim, više se i plašim tog gubljenja kontorle kao i uopste tog vezivanja. Srecom, kod mene se retko tako duboke i jake ljubavi rode, verovatno je sama priroda to tako udesila, kako bi me iole zaštitila od sebe same. Dakle, do sada sam dva puta volela onako do kraja. I oba puta je to bilo pomešano sa, gotovo patoloskom zavisnošću od te osobe, kao i sa strahom od gubljenja iste. Kod mene to ide jedno s drugim. Oba puta su iste emocije bile i na drugoj strani. Znaci, mogu da kažem da sam doživela tu duboku, jaku, sveprožimajucu ljubav, bogu hvala.
Mislim da je svojevrsni hendikep nemogucnost takvog voljenja, ma kolika da je patnja posle, sve je to deo istog procesa.
Što se strahova tiče, mislim da se svako od nas, vise ili manje, zaista boji tog gubljenja kontrole nad sobom, nad situacijom, nad zdravim razumom. Ja se u tim situacijama čak više bojim sebe same, jer znam kako divlje, duboko, bezgranično umem da volim i kuda sve to zna da me odvede. Zahvaljujem Bogu na tom čudesnom daru, toj čudesnoj sposobnosti da se dosegnu takve vratolomne visine, dubine, najčudesnije, najzaslepljujuće osećanje, kao i taj eksplozivni, neizrečivi osecaj sreće kad čovek, prosto i jednostavno - voli.