E. je od onih zena koje svojom pojavom ispune i najveci prazno-prostrani prostor.
Izrazito svetao ten. Bistar pogled upadljivo svetlih ociju koje dobiju nijansu ljubicastog kada se smese. Sitan nosic, izgubljen u crtama lica. Negde mojih godina pretpostavljam. Osmeh tanak, nekako vecito u istreniranoj mimici kao da je neko usnama zacrtao radijus kretanja, cini mi se. Tanke obrve u brizno iscrtanoj liniji u nijansu poklapajuci se sa uramljenim plastom svetlo crvene kose. Boje cimeta – tako tu boju zovu Germanci. Lepa na svojstven nacin ( svaki put se setim ca bluesa – Tvoj tip isklesan! ) .
Ne poznajemo se.
Znamo se. Poznanica poznanika. Ruskinja. Vodi plesnu skolu – modernog i klasicnog plesa. Preporucio mi neko nekada negde. Daje izmedju ostalog i kurseve baleta deci od 3 godine. Nismo nikada narocito mnogo komunicirale, nekako je uvek vreme diktiralo ton – njen i moj.
Sretnemo se danas slucajno u gradu. Na neocekivanom mestu u neocekivano vreme. Nasmesim se onako iznenadjeno-obradovano. Uzvratila mi osmeh, ali ovaj put taj osmeh nije licio na mimiku, ali se zato oci nisu smesile u lila nijansi. Izmenimo uobicajene floskule i ja onako, ne znam zasto, predlozim kafu (a gori mi vremeski pod nogama).
Pricamo o poslu. Lose prica nemacki. Primecujem da joj sve sto nema veze sa plesom predstavlja problem u artikulaciji. Biram reci. 11 godina je ovde. Iz Kaliningrada. Skoro napunila 36 godina. Radi 7 dana u nedelji – od 13 do 23. Svaku drugu nedelju je slobodna. Zivi u apartmanu iznad plesne skole. Nema nikoga ovde. Nikoga ne poznaje, nigde ne izlazi. Za praznike, decije raspuste i vreme odmora leti kuci. Pita me da li sam nekada bila u Kaliningradu. Nisam, odgovaram. Prica mi o tom gradu. Koliko sam shvatila nesto izmedju obecanog ruskog Hongkong-a i Sinfonie Nr.6 h-Moll op.74 ("Pathétique") Tschaikowskog. Kaze: "Dodji, lepo je…"
Ne znam kakvo je nebo iznad Kaliningrada, ali mislim da ona u ovo nebo ovde i ne zagleda…
(by) my dear TriV
