Nisam dao da me tetoviraju.
Dugo, predugo nosim ovaj moj ogrtach, rukama mojih demona izatkan. Parao se svakojako a ja ga krpio iglom, ko prst velikom, i namesto zakrpe ushijem broshitj, tek toliki da prekrije poderotinu, nechjom rukom napravljenu.
Svaki broshitj svoj broj ima, broj ekvivalentan duzzini cepanja 16;7 ipo; 3; 1 ..... I onda sednem , svetlo pustim lagano da curi, primaknem konac ushici igle i pravim petlje, nekako u krug , iznutra ka spolja. Pustim ruku neka sama vodi, letargichno , nemo, zna put svoj vetj, rekao bih boli al` jok, to se samo svetlo poigrava kozzom-kozzom shto je moji demoni izatkashe.
Eto,nestade konca da nov broshitj prikachim, rupu da sakrijem.
Ne ostaje mi drugo tetoviratju sliku namesto broshitja. Pustitju ih da me sharaju. Chuh, njihovi demoni su jachi , bolje zanat izuchishe, bojom nam trajno zamazuju istinu.
Mislio sam napravitju vir, vrteti u krug te demone njine i vremenom spadatje sa lica, tela, dushe. Mislio sam dotji tje dan oprosta svega shto ogrtach podneo je nekad. Delitje se nov, rekli su. Taj se manje haba.
Chekao sam red, red dugachak do bola i nazad. I tada mi neshto poput sumnje prodje; dal ogrtach novi i novu dushu daje?
Ne, rekoshe.
Ne?
E onda netju taj, ostatju u mom od broshitja vedrom.
Dotji tje nova ruka, donetje na uzdarje broshitj beo, sijatje po danu tmurnom, shapnutje mi tajnu jednu, chuvatje ogrtach stari.
Ne dam da me tetoviraju.
by Storm (od milja - Jahach - )
