|
Legenda
Offline
Poruke: 2,312
Član od: 19.09.2006.
Poslednji login: 20.08.2008 10:07
Pol: Muško
Godine: 44
Lokacija: Melbourne
|
Odgovor: Svest i samosvest -
11.06.2007, 14:00
… Zavrsimo sa poricanjem i pocnimo sa odricanjem. Prestanimo sa potrosnjom svega sto nam nije neophodno za normalan zivot. Od kafe, cigareta i alkohola, preko mobilnih, kompjutera i televizora, do automobila, kuca i putovanja. Moramo osetiti krivicu zbog upotrebe takvih stvari.
Ja volim da pijem kafu, ali svaki put kada dohvatim soljicu, pomislim na nekog Peruanca koji robuje na poljima kafe za mizernu nadnicu. I na drugoj strani, na nekog dembela koji "laughs all the way to the bank" preprodajuci tu kafu za deset puta vecu sumu od one koju je za nju dao. Da li je moje malo zadovoljstvo toliko vredno, da mogu da zatvorim oci pred takvim stanjem stvari?
Verovatno sam rodjen kao pusac. Moj otac nikada "nije gasio" cigaretu. Njegov dim sam udisao citavo detinjstvo, a onda sam poceo sam da “ne gasim”. Danas ne mogu prosto da objasnim njegovu nonsalantnost neznanjem. Niti mogu da ga olako osudjujem zbog toga. Ono sto mogu da uradim jeste da ja “ugasim” vec jednom, i prestanem da izlazem neciju decu dimu cigarete. I ne samo decu: sve one koji su mi u neposrednoj blizini dok ja "uzivam". Mozda zvuci paranoicno, ali sta ako sam zaista doprineo da se neko razboli?
O alkoholu nemam sta da kazem, osim da nam ne treba. I da bi bili mnogo srecniji da ga nikada ne probamo. Kao i sve ostale droge, on ubija sposobnost da se prirodno dozivi zadovoljstvo.
Mobilni telefoni. Nikada u istoriji covecanstva nije izmisljena besmislenija naprava. A mislili smo da je ovisnost o televiziji tragicna. Ljudi danas koriste telefone kada idu i WC, kada hoce nesto da kupe, kada vode ljubav. Telefon je postao zamena za sve ukinute ljudske odnose. Niko se vise ne posecuje. Uobicajena je pojava da vidis grupu mladih ljudi kako se igraju telefonima, svako za sebe, umesto da razgovaraju izmedju sebe. Poslednja vest da radijacija iz telefona ubija pcele je strasna, ako imamo u vidu da je Anstajn rekao da ukoliko nestane pcela, za cetiri godine nestace i ljudi.
Sve ovo se odnosi i na kompjutere, TV i ostale "preko potrebne" kucne elektronske aparate. Ako se samo upitamo sta je potrebno da bi se napravila sva ta plastika i elektronika, koliko nafte i ostalih otrova se koristi, koliko kiseline, ljudske snage i zdravlja je potrebno da bi mi gledali u ekran, ako se potom, upitamo gde sva ta plastika odlazi kada se "pokvari" ili kada nam dosadi, mozda cemo, ako samo delimicno odgovorimo na ta pitanja, poceti da osecamo grizu savesti zbog upotrebe svega toga.
Isto je i sa automobilima. Savrsena masina za ubijanje. Ubija sve oko sebe: vazduh, ljude, drvece. Ne bira. Ali, posto nam niko nije rekao koliko cega strada zbog automobila, mi cemo i dalje da ga koristimo. Ja cu sada da izmislim da je moj auto odgovoran za smrt najmanje 1000 stabala, 200 ptica, 400 kubnih kilometara vazduha i 1.6 ljudi. Strasno? Veoma. A da li ce me to ubediti da prestanem da vozim? Hmm.
Buduci da ovde govorimo samo o direktnoj fizickoj steti koji ove stvari proizvode, a ostavljamo na stranu posledice koje se lancano granaju kroz strukturu zivljenja, sta bismo mogli reci za kuce? To da nam svima treba "krov nad glavom" je neosporno. Problem ovde je: koliko nam je tog krova neophodno? Kuce za jednu porodicu (single family homes) su danas ogroman biznis. I kao i svaki ogroman biznis, koriste ogromne kolicine sirovina. Trenutno najjeftinija sirovina (tako je vec decenijama) je drvo. Za jednu kucu je potrebno otprilike pedesetak stabala. Citava suma. I to je tek pocetak. Koliko plastike, stakla, metala i hemikalija se potrosi na izgradnju kuce? I koje su posledice same proizvodnje tih materijala? A buduci da je prosecna velicina takve kuce oko 200 kvadratnih metara, samo zivljenje u toj kuci zagadjuje okolinu kao deset atomobila! Bez obzira cime se grejemo (struja, gas, cak i solarne ploce, cija je proizvodnja problematicna). Ali, svi smo spremni da zazmurimo, i uzivamo u luksuzu, ako nam se ponudi.
Putovanja, odnosno transport ljudi i robe je, verovatno, jedan od najvecih neprijatelja coveka i prirode. Mi smo navikli da "skoknemo" tamo ili ovamo, da letimo, vozimo, plovimo, bez i jedne pomisli na posledice takvog ponasanja. Ne samo zagadjenje, vec i kompletni poremecaj zivotnih ciklusa odredjene okoline je u pitanju. Buduci da smo zaboravili da se sazivljavamo da okolinom, mi smo za prirodu virus, ma gde se nalazili. Ali ne treba prevideti element shoka koji izazivamo svojim putovanjima i kratkotrajnim zadrzavanjima na nepoznatoj teritoriji. Efekat koji proizvodimo je slican grebanju i busenju. Dok se krecemo, grebemo po obrazu prirode, dok privremeno zivimo na nepoznatom mestu, busumo rupe na kozi prirode svojim otrovima na koji ta okolina nije navikla. Putovanja su po posledicama po okolinu odmah iza ratova. A, kao i ratovi, apsolutno su nepotrebna.
To su samo ono najosnovnije, svakodnevne stvari, bez kojih ne mozemo da zamislimo sopstveni zivot. Ili gresim? Najveci deo nase zarade odlazi na te "potrebe". Kada bi se njih oslobodili, ne bi bilo potrebe da ovoliko radimo.Cinjenica je da bi nam zivot bio lepsi bez njih. Obratili bi vise paznje jedni na druge, mozda bi ljubav negde izmilela, neko opste osecanje pripadnosti, zajednistva, saosecanja, svega onoga cega nema u nasim zivotima, a ciji nedostatak vise ni ne osecamo. Cinjenica je i da smo tako vaspitani da u tim stvarima prestiza vidimo svoju vrednost. Kao da je to jedino merilo za nas uspeh, kao delica sistema, ako vec ne kao ljuskih bica. Neko bi rekao da je to jedno te isto, ali i to je integralni deo opste slike koja prikazuje samo jednu opciju, ukazuje na samo jedan put. Nasa ljudskost je svedena na uspeh u drustvu, koji se poistovecuje sa "dobrotom" tako neophodnom za ulazak u Raj.
Taj hriscanski element je opste prisutan. Skopcan sa agresivnom muskom prirodom, on izgleda kao jedini put za covecanstvo. Mada nije drugacije ni u drugim religijama, hriscanstvo prednjaci u svom ekstremizmu, u svojoj agresivnosti. Ni jedna religija nije ubila toliko ljudi i unistila vise prirode nego Hriscanstvo. I to je cinjeno sa ponosom, sa ubedjenjem. To se cini i dan-danas. A mi, makar bili i nevernici, pratimo taj patern u ponasanju, bez pogovora. Iako ne agitujemo za tu veru, mi je izvrsavamo kao program, koristeci sve gore navedene stvari, unistavajuci sve oko sebe, gomilajuci "dobrotu" za sebe i svoje "dobro mesto" na nebu.
Postavlja se pitanje da li mozemo da prenesemo svoju veru sa sistema na sebe same i svoje bliznje?
The End
|