Večernji list» je 13. siječnja 2007. u članku pod naslovom «Skandalozna tvrdnja njemačkog profesora:
«Srbi i Hrvati jedan su narod»», kritički objavio stajališta sveučilišnog profesora Wolfa Oschliesa, koji je u njemačkom kulturno-političkom mjesečniku «Euroazijski magazin» objavio u članku «Balkanski jezici i EU» svoje paraznanstvene tvrdnje o hrvatskoj naciji i hrvatskom jeziku, negirajući Hrvatima pravo na nacionalnost i hrvatski jezik, isto kao i velikosrpski ideolozi kada su 1902. godine u prosrbijanskom časopisu «Srbobran», glasilu Srpske samostalne stranke u Zagrebu, (koju je vodio velikosrpski tajni agent Svetozar Pribićević) objavili šovinistički članak «Srbi i Hrvati», poznat pod sintagmom «Do istrage naše ili vaše». Šesnaest godina nakon toga počela je u prvoj Jugoslaviji prva istraga protiv Hrvata, a poslije, u drugoj, Titovoj Jugoslaviji, završila je istraga protiv Hrvata 1945. genocidom nad hrvatskim narodom, uz dodatne istrage nad zaklanim i zatrtim hrvatskim narodom do i nakon Hrvatskog proljeća, sve do pada Berlinskog zida i sloma Jugoslavije 1989. – 1991. godine. Dr. Oschlies je stručni suradnik Njemačkog instituta za međunarodnu politiku i sigurnost, i Zaklade za znanost i politiku. Kada Hrvati mogu očekivati sljedeću istragu? Herr Oschlies je naglasio sljedeće: «Vrijeme je bliže se pozabaviti srpskim, makedonskim, slovenskim i hrvatskim ako njega još ima, dakle, postoji li uopće taj hrvatski jezik», ironično naglašava dr. Oschlies. Da vidimo sada, u prvom redu hrvatske lingviste, ali i hrvatske političare, diplomaciju MVP RH hoće li biti u stanju odgovoriti na ovakve ironične, bezobrazne, ničim utemeljene ali vrlo opasne izmišljotine. «Ni Srbi ni Hrvati nisu nacije nego izmišljene etno-lingvističke skupine na Balkanu (...) Srbi, Hrvati i svi ostali jedan su narod», tvrdi, da li na nepostojećem njemačkom jeziku, g. Wolf Oschlies, završavajući svoje uvrede tvrdnjom da «(...) Idiotizam je počeo 1967. godine Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog knjiženovg jezika», hvaleći Vuka Stefanovića Karadžića, i jugokomunistički tzv. Novosadski dogovor o «srpsko-hrvatskom jeziku».
Dobro, ne samo da najljepši trg glavnog grada Republike Hrvatske nosi ime po komunističkom krvniku Josipu Brozu Titu, nego i dan-danas naš glavni grad časti velikosrpskog «đilkoša» i kradljivca hrvatske kulturne baštine Vuka Stefanovića Karadžića kao počasnog građanina grada Zagreba, imenovanje koje su izvršili jugokomunisti, i koje su na snazi do danas ostavili kriptokomunisti. Sjetimo se dežurnog žandara nad hrvatskim narodom, komunističkog ideologa Stipe Šuvara koji je «počastio» proslavu obljetnice Vuka Stefanovića Karadžića, obilježene u Vukovaru, kada se Šuvar, kojemu su novinari u većini tiska u RH napisali post-mortem prave hvalospjeve, još jednom, pred pad Jugoslavije, žestoko okomio na hrvatski jezik, a na partijskoj sjednici u svom rodnom Imotskom je Šuvar najavio obračun s ostacima preživjelih protujugoslavenskih hrvatskih državotvornih obitelji, za koje je brojčano naveo da ih u Hrvatskoj ima «oko 80 hiljada».
Hrvati su najstariji državotvorni narod u Jugoistočnoj Europi
Što se tiče Oschliesova «Balkana», poučiti ću njemačkog profesora da Republika Hrvatska u političkom smislu nije dio Balkana, čak niti famoznog «Zapadnog Balkana», te u tom smislu i sve institucije Europske Unije krivo interpretiraju položaj Republike Hrvatske, a u zemljopisnom smislu granica Balkana prolazi južno od Save u Zagrebu, odnosno od crte južno od Trsta ravno do Crnog mora. Za zemljopisni i politički Balkan postoji i naziv Jugoistočna Europa, a g. Oschlies trebao bi početi se navikavati koristiti taj naziv ako misli ozbiljno pristupiti Hrvatima, jer, mi Hrvati ne zovemo Nijemce «Švabama» (to Nijemce tako zovu Srbijanci), niti Njemačku smještamo u neko izmišljeno područje, pa treba zahtijevati da se Republiku Hrvatsku ne smješta na Balkan. Na (političkom) Balkanu su Srbija, Albanija, Rumunjska, Kosovo, Grčka itd., ali ne i Hrvatska i BiH!
Što se tiče Srba i Hrvata, o tome je svoj znanstveni doprinos dao najrelevantniji tumač, austrougarski i hrvatski povjesničar dr. Ivo Pilar u svojoj knjizi «Južnoslavensko pitanje» («Die südslawische Frage und der Weltkrieg»), objavljenoj 1918. u Beču (Wien). Dr. Pilar je znanstvenom metodom utvrdio da Hrvati i Srbi nisu u etničkom smislu jedan te isti narod, nego da su etnička braća Rumunji i Srbi, jer su prilikom svog dolaska na Balkan potjecali od slavenske mase, s tim da su Rumunji izgubili svoj staroslavenski jezik i prihvatili jezik romanske skupine jezika, dakle, rumunjski jezik, a Srbi su zadržali staroslavenski jezik, dok današnji Grci da nisu starogrčkog nego slavenskog podrijetla, ali su prihvatili starogrčki jezik kao svoj, grčki jezik. Pilar je u vezi Hrvata ustanovio, da su najstariji državotvorni narod u Jugoistočnoj Europi, stariji od grčkog, bugarskog ili srbijanskog naroda, s tim da poput Bugara nisu prilikom doseljenja bili slavenskog ili južnoslavenskog podrijetla. Nije slučajno da su srbijanska braća Rumunji u Drugom balkanskom ratu 1913. zabili nož u leđa Bugarima i za Srbiju oteli Makedoniju. Bugari su se utopili u balkanskoj slavenskoj masi, kojoj su nametnuli svoje ime i prihvatili staroslavenski jezik, danas bugarski jezik, dok su Hrvati slavenskoj etničkoj masi nametnuli u stoljeću sedmom hrvatsko ime i ime hrvatske države od Drave do Jadrana. Dr. John Coleman čak barata podatkom da je hrvatska nacija stara 10 tisuća godina. Mi ćemo se zadovoljiti sa 1300 godina starom poviješću hrvatske nacije i hrvatske države, dok je njemačka država mlađa za 300 godina od hrvatske države, jer je nastala tek u 10. st. nakon raspada njemačko-francuskog Franačkog Carstva. Što se tiče hrvatskog jezika, Hrvati su prihvatili staroslavenski jezik i izvorno hrvatsko pismo glagoljicu, današnji hrvatski jezik i pismo na latinici, čija je književnost starija 500 godina od srpske književnosti koju je oblikovao tek u 19. st. Vuk Stefanović Karadžić krađom hrvatske književnosti, a od staroslavenskog crkvenog jezika na brzinu je sklepao današnji srpski jezik. Otac hrvatske književnosti zove se Marko Marulić, koji je živio u srednjem vijeku na prijelazu iz 15. u 16. stojeće, a otac srpske (ukradene hrvatske) književnosti zove se Vuk Stefanović Karadžić, koji je živio u 19. stoljeću, dakle, duboko u novom vijeku. Tvorac modernog hrvatskog pravopisa zove se Ljudevit Gaj (Gajev «korienski» morfološki pravopis na principu «Čitaj za uho, piši za oko»), dok je srpski fonetski pravopis oblikovao Vuk S. Karadžić, koji na srpskom piše «Mek Donaldz», a na hrvatskom jeziku po našem prijatelju Gaju se piše «Mc Donald's», dok se svi strani jezici koji nisu na latinici transkribiraju u hrvatskom jeziku na latinicu, kao na pr. iz srpske ćirilice, ili iz kineskog i arapskog, s tim da Hrvatska televizija i RTL Televizija uopće ne prevode srbijanske i jugoslavenske filmove na hrvatski jezik, tako da Hrvati moraju neke filmove gledati na srpskom jeziku kojega poznaju kao što Nijemci poznaju danski jezik). To što smo od Gaja do danas velikim dijelom prihvatili Karadžićev fonetski pravopis, za to smo mi Hrvati sami krivi, jer dopuštamo našim vladajućim političarima da nas vode za nos. U svakom slučaju, hrvatski jezik nisu nametnuli hrvatski ustaše 1941. godine, kako to površno i činjenično krivo tvrdi prof. dr. Vuk Oschlies. Koliko je poznato, ustaški pokret nastao je nakon atentata na Stjepana Radića 1928. godine, tako da Ljudevit Gaj ni u teoriji ne može biti ustaša jer je živio polovicom 19. stoljeća.
Završno, hrvatska nacija počela se oblikovati u stoljeću sedmom, dolaskom Hrvata na Jadran, kada su se Hrvati nametnuli slavenskoj i keltskoj manjini i ilirskoj većini, te se nastavila oblikovati u 15. stoljeću asimilacijom talijanske manjine iz nekih dalmatinskih komuna, te asimilacijom Židova, Čeha, Nijemaca, Slovaka i drugih u 19. stoljeću. Modernu hrvatsku političku naciju, na osnovi vjerske ravnopravnosti, utemeljio je 1861. godine Otac domovine Ante Starčević. U hrvatski politički narod na području današnje Republike Hrvatske se jedino nisu uklopili pravoslavni Vlasi, koje je srbijanska vlada u 19. stoljeću, putem svoje propagande, posrbila, kao što se u srbijansku političku naciju u 19. st. asimilirala pravoslavna cincarska manjina, o čemu je opširno, na osnovi srbijanskih izvora, pisao crnogorski povjesničar i Zagrebčanin Savić Marković Štedimlija u svojoj knjizi «Zavjere protiv svjetskog mira» («Verschwörungen gegen den Frieden»), objavljenoj po drugi puta u Zagrebu, 2005. godine. Međutim, unatoč tome, na osnovi građanske ravnopravnosti, srpska nacionalna manjina danas u Republici Hrvatskoj pripada hrvatskoj političkoj naciji, kao što je srpska zajednica u Sjedinjenim Američkim Državama dio američke političke nacije, American People.
Službena Savezna Republika Njemačke je od 1990. do danas u Republici Hrvatskoj podržavala bivše jugoslavenske komuniste perosnificirane Franjom Tuđmanom, Ivicom Račanom, Stjepanom Mesićem i Ivom Sanaderom, umjesto da je podržala nekomunističke demokrate, pravnu državu, slobodu medija i demokraciju. To je zaista čudno, jer nitko normalan u Saveznoj Republici Njemačkoj ne podržava bivše Honeckerove kriptokomuniste, niti na nivou Bundestaga ulazi u koaliciju sa navodno refomiranom Partijom demokratskog socijalizma (PDS). Pošto hrvatsku diplomaciju predvode prikriveni komunisti, koje je bavarski državnik Franz Josef Strauss nazvao «kriptokomunistima», nije ni čudno da njemačkoj znanstvenoj javnosti hrvatska strana nije uspjela nametnuti stajalište da je hrvatski jezik jedinstveni jezik u svijetu, te da «srpsko-hrvatski jezik» ne postoji, jer je to umjetna tvorevina koju su promovirali jugoslavenski komunisti čija je država, miljenica Zapada, Titova Jugoslavija, propala, zajedno sa koncentracijskim logorom «Goli otok». Dok veliki njemački i svjetski političar F. J. Strauss nije podržavao komuniste nego se bezrezervno borio protiv totalitarnog komunizma, i s tim u vezi i za ponovno ujedinjenje Njemačke, njegov nasljednik u vladajućoj bavarskoj Kršćansko-Socijalnoj Uniji (CSU), dr. Stoiber, podržao je u Republici Hrvatskoj bivše Tuđmanove i Sanaderove komuniste iz Hrvatske demokratske zajednice, čiji je visoki dužnosnik Luka Bebić 1972. kao funkcioner komunističke partije tražio kazneni progon za zaštitnike hrvatskog jezika iz ogranka Matice Hrvatske u Metkoviću.
Što bi rekli Nijemci kada bi neki utjecajni institut iz Republike Hrvatske, ili na pr. iz Republike Francuske tvrdio da ne postoji njemačka nacija niti njemački jezik? Prof Goran Jurišić, Zagreb.
