|
Odgovor: Svest i samosvest -
22.04.2007, 18:39
"The dispossessed", oni kojima je oduzeto. Oni koji nemaju nista, ni svoje lance, pa ni sebe. Ko su oni?
Vratimo se unazad. Shvatanje sebe samih oduvek je bilo podlozno uplivu vladajuce ideologije. A animistickom svetu pluralizma dusa, covekovo Ja jeste jedna od mnogih dusa, koje imaju i ostala ziva bica, kao i nezive stvari i nebeska tela. U ovakvom svetu, individualno delovanje, interakcija sa stvarima i zivim bicima implicitno poseduje jednu metafizicku, sakralnu notu. Ubistvo zivotinje znaci i odredjenu interakciju sa dusom ove zivotinje, odredjeno shvatanje "drugog kao sebe", odredjeni nivo empatije.
"By cherishing the life forces in all natural objects and depending on nature for sustenance, believers in animism abhor any actions that destroy the integrity of the environment."
Da li su ljudi iz animistickih drustava bili "bolji", da li su se teze odlucivali na zlocin?
Uplivom teologije, covek postaje "igracka bogova", "orudje gospodnje" i "rab boziji". Njegov/njen zivot nije vise odvojen po sebi vec je uvek "u odnosu na" neki asptraktni princip, u temelju ideoloski princip. Hriscanstvo zadrzava delimicno predjasnje forme empatije, pa pretnja paklom za one koji cine zlo takodje utice na ovozemaljsko delovanje pojedinca ako ne putem empatije, onda usled straha od strasne kazne posle smrti.
Srednjevekovni covek, dakle jeste ogranicen ovim dogmama. On trazi oprostaj pre odlaska u rat, da bi tamo nekaznjeno ubijao (recimo nevernike). Sa usponom protestantizma i pomeraja ka apstraktnom, nepersonalnom, neljudskom Bogu, ova realnost postaje sasvim ogoljena. Kako je protestanski Bog drugo ime za profit, ovaj bog je racunovodja. Kolicina prikupljenog novca jeste merilo bozije milosti. Ovo je bog trgovaca i bankara. Ovo je bog kapitala. Oni insistira na aktivnom ucescu u drustvu, na individualnom razvoju i individualnoj odgovornosti.
Telesna empaija i odnos tela potpuno se gubi u (neo)liberalnom kapitalizmu. Ljudi su dovedeni u pozicije posmatraca. Njihov zivot jeste predstava i desava se u odnosu na trenutno stanje na pozornici na kojoj glume virtuelni oblici. Shvatanje tela je eksternalizovano: obracanje paznje na deo sebe odvija se u trenutku i na nacin koji odredjuje spektakl. Recimo, potreba muskaraca da koriste kozmetiku, njihova novostvorena opsesija istom radja i oblikuje se pod uticajem industrije. Muskarci obracaju paznju na svoje lice u trenutku u kome se likovi na globalnoj pozornici (reklame) pocinju brinuti za svoj izgled. Nista sto se dogadja nije slucajno, zelje nisu interne, njihov izbor je spolja, izvan tela.
Homo sapiens je izvrnut, oni vise nema za sta da se uhvati, pa ni za sebe samoga. Postavlja se pitanje, sta uciniti u situaciji u kojoj je statisticka vecina (koja oblikuje drustvena kretanja) u potpunosti opcinjena ovim razvojem i slepo ga sledi.
Da bi se dobio odgovor na ovo pitanje mislim da je neophodna:
- Propaganda usmerena na razotkrivanje prirode Spektakla
- Konzervacija i sirenje kulture internog dozivljaja
- Obracanje paznje na disanje, hodanje gutanje, jebanje, spavanje i sve ono sto spektakl (jos) nije oduzeo
- Cenzura eksternog upliva i borba protiv kulture!
|