poslednja tri meseca sam nazalost bila u sitvaciji da sam bila jednostavno pimorana da razmishljam o zivotu kao takvom... o njegovoj sushtini, prolaznosti i onome shto nas cheka posle smrti, ako nas ishta cheka... shvatila sam da je zivot previshe kratak da bi se nervirala zbog gluposti i ljudi koji toga nisu vredni... jedan dan te ima drugi te nema... ocenjuje te ono shto si do tada uchinio, shto si za sobom ostavio... shto mozesh danas ne ostavljaj za sutra... sutra mozda nece doci. i kad razmishljam o tome uopshte nisam uplashena, tuzna... jednostavno sam to prihvatila... jer to je stvarnost svidela se ona nama ili ne. zivot je jedan i treba ga ceniti... zivot je najveci dar koji smo dobili i ne smemo ga olako odbaciti... nauchila sam da zivim za danas, za ovaj trenutak sad, a ne u proshlosti... ne planiram vishe toliko svoju buducnost kao shto sam ranije chinila... shvatila sma d ato nema smisla... pre tri meseca pola mojih planova je palo u vodu.... ostale su samo uspomene na njih.
Zivotu se pre svega treba rasovat... uzivati u svakom trenutku... nallaziti srecu u malim stvarima.
uuuu... ali se raspisah....
